- 01
Norveški ima dva službena pisana oblika: Bokmål i Nynorsk. Bokmål je nastao pod danskim utjecajem tijekom 400 godina unije, dok je Nynorsk stvoren 1850-ih iz ruralnih dijalekata. Za razliku od hrvatskog standarda, oba su ravnopravna i koriste se u školama, medijima i vladi.
- 02
Norveški je tonski jezik — melodija rečenice mijenja značenje riječi. Riječ 'bønder' s jednim tonom znači 'farmeri', a s drugim 'grah'. Hrvatski govornici isprva to ne prepoznaju jer hrvatski nema tonski naglasak, ali uho se začuđujuće brzo prilagodi uz redovito slušanje.
- 03
Norveška abeceda ima tri slova koja hrvatski nema: æ, ø i å. Ovi samoglasnici nemaju ekvivalent u hrvatskom i zahtijevaju vježbu izgovora, ali su ključni za pravilnu komunikaciju. Stoje na kraju abecede, nakon Z — baš kao što se č, ć, dž, đ, lj, nj, š i ž posebno tretiraju u hrvatskom.
- 04
Norveški tvori složenice gotovo neograničeno — poput hrvatskog, ali još ekstremnije. Riječ 'menneskerettighetsorganisasjoner' (organizacije za ljudska prava) savršeno je normalna. Dok hrvatski koristi genitiv za povezivanje, norveški jednostavno lijepi riječi jednu za drugom.
- 05
Za razliku od većine zemalja, Norveška nema jedinstveni govorni standard. Norvežani ponosno koriste regionalne dijalekte svugdje — od poslovnih sastanaka do nacionalne televizije. Ova jezična raznolikost odražava norvešku egalitarnu kulturu i može biti izazov za onoga tko vježba norveški, jer Oslo i Bergen zvuče prilično različito.